Predgovor

"Čovjek teži oblikovanju, na način koji mu najviše odgovara, pojednostavljene i pregledne slike Svijeta, kako bi nadvladao Svijet iskustva i zamjenio ga na neki način vlastitom predodžbom. U tu sliku i njezino stvaranje on premješta težište emotivnog života kako bi našao mir i postojanost koji mu bježe u suviše uskim ogradama vrtloga vlastitog iskustva."

"Znanstvenik mora iskopati neke opće principe zapažajući neke zajedničke osobine što dopuštaju tačnu formulaciju, a koji se nalaze među velikim mnoštvom empirijskih činjenica. Nakon toga zaključak slijedi za zaključkom, često otkrivajući odnose što su vrlo daleko od provincije stvarnosti iz koje su izvučeni principi. Najvažniji zadatak je traženje najopćenitijih elementarnih zakona iz kojih se slika Svijeta može dostići čistom dedukcijom. Do tih elementarnih zakona ne postoji 'logički put', već samo intuicija podržana neprekidnim dodirom sa iskustvom."

Einstein

Misao da se "fizikalni Svijet" može razumjeti, a ne samo opisati, odredila je način na koji je Einstein nastavio dalje raditi nakon što su prihvaćene njegove dvije teorije relativnosti. Po mišljenju njegovih kolega on se preobrazio iz fizičara u metafizičara, čovjeka koji istražuje bit stvari. I zaista je Einstein, nakon što je u općoj teoriji relativnosti povezao prostor, vrijeme i materiju u neraskidivo jedinstvo, potpuno izgubio zanimanje za neizmjerno mnoštvo fizikalnih pojava i usredotočio se na samo jednu temu: pronaći jedinstven zakon koji je osnova svih fizikalnih događaja. Nije ga pronašao do kraja svog života. Često je mislio da je veoma blizu životnom cilju, ali su mu opći, temeljni principi ostali tajna. Negdje je u svom radu napravio grešku! Gdje?
Einstein je mislio ovako:
Za fizikalnu stvarnost Svemira, naš obični prostor samo je dio cjelokupne slike. Potpuni se prikaz dobije kad prostoru dodamo i vrijeme i ujedinimo ih u Svijet sa četiri, a ne tri dimenzije. Međutim, ni ovo proširenje nije dovoljno, jer se opet Svijet prikazuje kao potpuno ravan. Einstein je znao da je materija sastavni dio te geometrije i da je ono što zapažamo kao materiju samo brežuljak na inače ravnom terenu. Izračunavanjem koliko se ravni prostor deformisao prisutnošću komada materije, mi ustvari taj komad materije pretvaramo u duljinu. Tako je relativnost, nakon što je vrijeme pretvorila u duljinu, tj. u dodatnu dimenziju prostora, i materiju pretvorila u svojstvo zakrivljenosti tako shvaćenog prostora. Na taj način je čitav fizički Svemir pretvoren u oblik postojanja određene vrste geometrije.

Svojom geometrijskom slikom Einstein je mogao objasniti sve gravitacione pojave, ali ne i sve fizikalne pojave. U toj slici nije bilo mjesta za elektricitet i ponašanje zračenja i kao talasa, i kao čestica. Premda je opća relativnost ukazivala da geometriju našeg Svijeta karakteriše samo gravitaciono polje, Einstein je, tražeći način da riješi taj problem, bio spreman da je odbaci. Rješenje je tražio u složenijem obliku geometrije. To je bila greška! Einstein je bio blizu rješenja. Na pitanje da li postoji neka realnost izvan nas odgovorio je: "Da, ja vjerujem u to." Ipak, o mogućem uticaju te "realnosti izvan nas", u koju je vjerovao, na fizikalna svojstva stvarnosti kojoj je pripadao, i o kojoj je znao više nego drugi, nije dovoljno razmišljao. Moglo bi se reći da i nije imao o čemu razmišljati. I zaista, i ako postoji takva "realnost izvan nas", kako odrediti i shvatiti mjesto i način njenog uticaja na fizikalnu stvarnost? I premda je sebe doživljavao više kao filozofa nego kao fizičara, Einstein je u traženju i oblikovanju jedinstvene slike Svijeta ostao zarobljenik ideje da je fizika baš jedini put do razumijevanja svih zakonitosti. Kao filozofu, moralo mu je biti poznato pitanje sa kojim se svi filozofi prije ili kasnije suoče. To pitanje je: kako odrediti i shvatiti mjesto i način uticaja duhovne na fizikalnu stvarnost? Einstein nije shvatio da je pitanje uticaja duha na materiju i "realnosti izvan nas" na nas - jedno pitanje!